Životna priča fantastičnog riječkog doktora koji je bebin bubreg presadio u odraslog čovjeka: 'Najgori su vam umišljeni kirurzi'

Pripreme za prvu transplantaciju trajale su vrlo dugo pa je profesor Francisković s timom 1971. obavio prvu transplantaciju bubrega sa živog donora u Hrvatskoj. Majka dala je svoj bubreg sinu i on je živio s njim punih tridesetak godina. “Bio je to naravno veliki iskorak u razvoju Kliničkog bolničkog centra u Rijeci jer su se uz urologiju, morale podići na višu razinu i sve ostale grane medicine, poput radiologije, transfuziologije, nefrologije, a sve je to onda dovelo do napretka i fakultetske nastave.“

Znanje prenose s koljena na koljeno

Kroz pedesetak godina u Klinici za urologiju KBC Rijeka napravljen je cijeli niz proboja u transplantacijskoj medici, zahvaljujući ponajprije tomu što se znanje prenosilo s koljena na koljeno. Od profesora Franciskovića, pionira transplantacijske medicine u nas, primarijusa Petrekovića te profesora Marka Zelića, Maksima Valenčića, Petra Orlića i Željka Fučkara, do najnovije generacije kirurga predvođene profesorom Španjolom koji je prvu transplantaciju obavio još 2003. godine

Svinje su, objašnjava profesor Španjol, što se tiče unutarnjih organa, vrlo slične čovjeku pa se sa sadašnjom razinom znanosti one mogu genetski modificirati kako bi bile komplementarne našem imuno sustavu što sprečava odbacivanja bubrega.

“Postoji i drugi tip istraživanja kad se kompletno uklone stanice iz svinjskog bubrega te ostane samo vezivno-tkivni skelet. Na njega se onda nasele ljudske matične stanice i tako se u laboratorijskim uvjetima dobije bubreg koji je spreman za transplantaciju na čovjeka”, objašnjava. Za takvu tehniku profesor Španjol drži da je budućnost, ali da će trebati desetak godina da se to počne rutinski primjenjivati.

Transplantacija bubrega bebe

Gotovo istodobno profesor Španjol i njegov liječnički tim nedavno su privukli pozornost kad je objavljeno da su bubreg bebe od deset dana transplantirali na odraslog čovjeka. Iako je to značajan uspjeh, profesor Španjol upozorava da to nije prva nego treća operacija takve vrste. “Prvo presađivanje napravljeno je 2017. kad smo presadili transplantirali bubreg jednomjesečne bebe na odraslog primatelja, a drugu operaciji obavili smo 2018. kad smo transplantirali bubreg bebe stare devet mjeseci.”

Takve transplantacije su puno zahtjevnije od onoga kad se bubreg presađuje s odrasle osobe jer su bubrezi beba vrlo mali, pa oba stanu na dlan. “Zahtjevno je pripremiti takvu transplantaciju na odgovarajući način s obzirom na velike nesrazmjere u veličini i promjerima krvnih žila te tlakovima bebe i odrasle osobe. Postoji, naime, velika opasnost od vaskularnih komplikacija, od tromboza i krvarenja. Zbog toga takvi zahvati zahtijevaju puno više pažnje, posebice tijekom postoperativnog oporavka.”

Prednost je dječjih bubrega što oni puno duže traju pa bolesnici kojima se transplantiraju umiru od druge patologije ili jednostavno od starosti, ali s funkcionirajućim transplantatom.

Komplikacije nakon transplantacije

S obzirom na dugu tradiciju presađivanja ne čudi što se riječki kirurzi ne libe ni najzahtjevnijih zahvata. Tako su, među ostalim, transplantirali i potkovičaste bubrege. “To su anomalije kod kojih su dva bubrega spojena u jedan te formiraju strukturu nalik potkovi. Mi smo ih uspjeli razdvojiti i presaditi ih dvojici pacijenata, premda se oni u pravilu prenose samo jednom pacijentu”, kaže kirurg. Transplantirali su i bubrege dvojici Jehovinih svjedoka kojima su jamčili da im neće dati transfuzijom tuđu krv.

Najosjetljiviji dio transplantacije, objašnjava profesor Španjol, puštanje je cirkulacije i povezivanje krvnih žila donora i primatelja. “Tada se mogu dogoditi incidenti no ako se radi sukladno pravilima struke, to se najčešće uspješno riješi. Ipak to je za kirurga jako stresno. U dvadesetak godina u riječkoj bolnici nitko nije iskrvario.“

Upravo su post operativna krvarenja najčešće komplikacije nakon transplantacije. “Često su kandidati za transplantacije godinama na nekom od oblika nadomjesnog liječenja, pa su njihovi organizmi potrošeni, krvne žile znaju biti kalcificirane i u lošem stanju”, kaže liječnik.

Odbacivanje bubrega

U počecima transplantacija često je dolazilo do akutnog odbacivanja bubrega. “Tada je drugi ili treći dan dolazilo do burne reakcije organizma zbog preformiranih antitijela u organizmu. No s obzirom na to da je danas priprema za presađivanje puno efikasnija te se podudarnosti između donora i primatelja mogu dovesti gotovo do savršenstva, a i imunosupresivna terapije je puno bolja, rizik od odbacivanja se bitno smanjio. Stoga se to može dogoditi jednom u pet godina”, napominje profesor Španjol.

“Eksperimenti na genetski modificiranim svinjama ili s matičnim stanicama pomoći će da se gotovo u potpunosti izbjegne genetska nepodudarnost između primatelja i donora”, dodaje. Za razliku od akutnog, kronično odbacivanje može trajati mjesecima i desetljećima. Uglavnom danas oko 85 posto transplantata preživi prvih pet godina nakon presađivanja.

Tako dobrim rezultatima pridonio je i razvoj imunosupresivnih lijekova. “Nekoć su se koristili samo kortikosteroidi, međutim sada postoji cijeli niz takozvanih pametnih imunosupresivnih lijekova koji su vrlo učinkoviti”, pojašnjava.

Godišnje obave oko 20-ak transplantacija

Klinika za urologiju blisko surađuje s Centrom za tipizaciju tkiva u KBC Rijeka koji je certificiran od strane EU te s intenzivistima iz Klinike za anesteziologiju. Na razini KBC-a postoji i eksplantacijski tim kojeg vodi profesor Željko Župan koji nakon što se utvrdi moždana smrt uzima organ od preminulog. U proces transplantacije uključen je multidisciplinarni tim s nefrolozima, transfuziolozima patolozima, anesteziolozima, radiolozima…

Premda se, primjerice, u Europi i svijetu osjeća sve veći nedostatak donora, u Rijeci tog problema nema: prošle godine bila je na prvom mjestu po njihovu broju. U KBC Rijeka godišnje se obavi između 16 i 20 transplantacija. “Na listama čekanja nalazi se prosječno oko 30 pacijenata, sada ih međutim ima četrdesetak no to ćemo riješiti sljedećih godinu i pol dana”, obećava profesor Španjol. Inače, Eurotransplant šalje bolnicama onoliko organa koliko ih one pošalju njima.

Kad je prije dvadesetak godina profesor Španjol počeo s transplantacijama operacije su u prosjeku trajale po šest sati, a sada između dva i tri sata. “Stara kirurgija temeljila se na ručnom podvezivanju raznih struktura, no sada imamo brojna pomagala i instrumente od ultrazvučnog i električnog noža i uređaja koji pečate krvne žile, pa se operacije obavljaju puno brže.”

Komplicirane onkološke operacije

Premda pozornost javnosti najviše privlače uspješne transplantacije organa, profesor Španjol upozorava da u urologiji postoje i puno kompliciranije onkološke operacije. “To se događa kad, primjerice, zbog karcinom morate izvaditi mokraćni mjehur i onda od tankog crijeva napravite novi mjehur. Ti zahvati traju minimalno četiri sata i puno su zahtjevniji od presađivanja bubrega. Takvih operacija obavimo oko 50 godišnje.”

Na Klinici za urologiju u Rijeci mogu se obaviti gotovo svi urološki zahvati tumora, na uropoetskom i urogenitalnom sustavu, a zahvati vezani za kamence, stenoze, gnojenja i laparoskopske operacije obavljaju se rutinski. Urologija je, napominje profesor Španjol, jedna od rijetkih disciplina gdje se obavlja sve na jednom mjestu, od dijagnostike i operacija do terapije.

Kirurzi na Klinici za urologiju u Rijeci najčešće obavljaju operacije karcinoma mokraćnog mjehura, odmah iz njih dolazi karcinom prostate pa tumori bubrega, penisa, testisa… Kao bizarnost profesor Španjol spominje kako znaju pronaći razne predmete u mokraćnom mjehuru. “Za njih nitko ne zna kako su se tu našli, ne možete vjerovati da se takvo nešto može ugurati u tijelo”, kaže.

‘Još uvijek imamo previše karcinoma’

Profesor Španjol ističe da su pacijenti sve educiraniji, da prepoznaju važnost preventivnih pregleda tako da sve češće dolaze na redovne preglede kod urologa. Zbog toga se događa zanimljiv fenomen. “U nas se na rutinskim ultrazvučnim pregledima slučajno pronađe čak do 90 posto tumora bubrega pa su u tim slučajevima šanse za izlječenje vrlo velike. Ipak još je uvijek previše zapuštenih karcinoma, a kad se pronađu tumori veličine 15 centimetara tada su mogućnosti izlječenja puno manje”, objašnjava.

Broj oboljelih od tumora prostate, zbog toga što ljudi duže žive te se češće pregledavaju i kontroliraju PSA, godišnje raste između 5 do 10 posto. “Srećom, veliki se broj takvih tumora pronalazi u sve ranijoj fazi. No, muškarci s 90 i više godina teško će izbjeći tumor prostate i tada valja procijeniti trebali li ih operirati ili ne.”

Liječnik, subspecijalist i profesor

Profesor Španjol specijalist je urologije, subspecijalist urološke onkologije i transplantacije bubrega, predaje na Medicinskom fakultetu u Rijeci i Pročelnik je Katedre i prodekan za poslovne odnose. Usavršavao se u Grazu i Padovi, dobitnik je nagrade za najboljeg diplomanta na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Pročelnik je Klinike za urologiju od 2014. godine.

Priznaje da mu administrativni poslovi oduzmu tri do četiri sata dnevno, ali od velike mu je pomoći tajnica koja rješava dobar dio papirologije, selekcionira i određuje prioritete i bez nje bi, kaže, potrošio puno više vremena. Utjecaj ženske ruke vidljiv je i u kabinetu profesora Španjola: na njegovom radnom stolu uredno su poslagani dokumenti koje profesor mora pročitati i potpisati. Profesor Španjol vrlo je zahvalan sugovornik: odgovara precizno i koncizno te iskazuje superiorno poznavanje svih pa i najsitnijih detalja medicinske struke.

Ispričao je kako je četiri godine cijeli godišnji odmor od četiri do pet tjedana posvetio radu na doktoratu. Prve tri godine bio je asistent na predklinici, na Zavodu za anatomiju gdje se osam sati dnevno bavio znanošću i nastavom. Tu je stekao znanja koja je kasnije prenio u svoj doktorat. “No, bilo je to drugo vrijeme: kako da danas objasnim mladom asistentu da mora raditi na doktoratu u slobodno vrijeme i kod kuće, a ne na poslu. Mnogim mladim liječnicima to je nepojmljivo”, tvrdi Španjol.

‘Bolnice bez prekovremenih ne funkcioniraju’

Njegova generacija, ističe profesor Španjol, nije pitala tko će platiti prekovremene sate. “Radili smo koliko je trebalo, no današnje generacije su sasvim drugačije. One inzistiraju na svojim pravima, žele imati slobodno vrijeme, s čim se slažem. Ali ipak valja imati na umu da bolnički sustav bez prekovremenog rada ne može funkcionirati.“

Ističe kako je za liječnika bitno cijelo životno učenje. “Medicina toliko napreduje da se u godinu dana objavi desetine tisuća znanstvenih članaka što je nemoguće pročitati. Stoga naše urološko društvo izdaje svake godine nove smjernice u knjizi od oko 500 stranica i ako se želi držati korak s najnovijim postignućima mora se proučiti.”

Profesor Španjol voditelj je pet kolegija na petoj godini studija na Medicinskom fakultetu na Rijeci, sudjeluje u nekoliko istraživačkih projekata, objavio je cijeli niz radova koji su citirani na WoSCC-u 691 i na Scopusu 851 puta.

‘Najvažnije je biti predan bolesniku’

U kirurgiji je, tvrdi, najvažnije biti predan bolesniku, liječiti ga od početka do kraja i tada će liječnik imati rezultata. “Najgori su umišljeni kirurzi, oni koji misle da su najbolji, koji govore ako vas ja ne operiram neće biti dobro. No u kirurgiji je bitan timski rad”, tvrdi. Po profesoru Španjolu loši su kirurzi oni koji kad završe operaciju, prepuštaju pacijenta drugim liječnicima. “Tako se stvara nepovjerenje između liječnika i pacijenta. Vrstan kirurg također mora znati kad eventualno treba stati i obaviti konzultacije ili pozvati nekoga tko će bolje riješiti neki problem”, kaže.

Za kirurga je također važno da ima manualnu spretnost, ako netko ima dvije lijeve ruke bolje da nije kirurg, ističe profesor Španjol te dodaje da je najvažnije pravilno indicirati operaciju i odabrati najbolju tehniku. Istodobno mora biti sposoban, ako se dogode komplikacije, brzo donositi odluke.

Priča kako je čuveni profesor Mayo, po kojemu se zove glasovita klinika u SAD, kazao kako želi da ga operira liječnik koji zna kako izaći iz trbuha, a ne onaj koji zna samo ući jer to svatko zna. „To je svakako najbolja definicija kirurga,“ napominje profesor Španjol.

‘Najljepše je kada možete pomoći’

Kirurgija je po njemu najzahtjevnija medicinska struka jer najviše iscrpljuje. Valja, naime, izdržati šest ili sedam sati stajati i operirati. “Najljepše je međutim kad se visoko sofisticiranim operacijama može pomoći ljudima, posebno mladim. Imam pacijente koje sam operirao prije dvadesetak godina, pa i danas dolaze na preglede. U tomu nalazimo smisao našeg posla. Nažalost ima pacijenata kojima nisam uspio pomoći, i to je najupečatljivije urezano u sjećanje.” Objašnjava kako se nikada ne može do kraja distancirati od bolesnika te da ga uvijek potrese kad na kraju izgubi pacijenta, pogotovo ako je mlad.

Svaki se kirurg, priča, nađe u teškim situacijama. “Bio sam specijalizant kad su dovezli motoristu koji je imao puno ozljeda, a među ostalim raspao mu se bubreg. Bio sam dežuran pa sam panično pozvao primarijusa koji je bio pripravan izvan bolnice. Kazao mi je ti počni raditi, ja ću doći za sat vremena. Možete misliti kako sam se osjećao. Na sreću sve je dobro završilo i po pacijenta i po mene”, ispričao je.

Priča kako je KBC Rijeka dodatno opterećen u proljeće i ljeto kad počinje sezona motorista. Nedavno su za vikend u bolnicu dovezena šestorica ozlijeđenih motorista. “Svi su ostali živi, ali brojni odjeli bolnice morali su se cijeli dan baviti njima. Kad još tomu dodate da počinje turistička sezona, kad ionako jako raste broj intervencija, onda možete samo zamisliti koliko je to novog posla”, kaže Španjol.

Kronični nedostatak medicinskih sestara

Profesor Španjol požalio se na kronični nedostatak medicinskih sestara. “Najviše odlaze u Sloveniju gdje su im plaće veće za oko 30 posto. No, to Slovencima puno ne pomaže jer su im unatoč toga bolnice kadrovski opustošene. Iz Slovenije medicinsko osoblje najradije odlazi u Graz i Trst koji su im blizu i gdje su plaće znatno veće. Zbog toga su dozvolili uvoz medicinskog osoblja iz Filipina, a uskoro ćemo to, bojim se, morati napraviti i mi”, nimalo optimistično najavljuje profesor Španjol.

Nikada, kaže, nije razmišljao o odlasku u Zagreb ili inozemstvo. “Ovdje je visoka kvaliteta života, more i planine su na dohvat ruke, a što se zarade tiče, ako nekome treba više novaca može ga zaraditi, ali mora i više raditi”, ističe. Najradije se opušta i odmara kad se bavi svojim vrtom u vikendici u Skradu i kad šeće šumom. “Kad god zaželim malo mira odem u Gorski kotar”, dodaje.

Mnogi odlaze u inozemstvo, priča profesor Španjol, jer je tamo veća plaća, ali se brzo razočaraju i vrate kad shvate da moraju raditi po 12 sati dnevno. “Ako imate dobru radnu sredinu, kolegijalni odnos i timski rad mislim da nitko nema potrebe otići van. Ako imate mrzovoljnog šefa i loše uvjete rada onda je, dakako, drugačije.”

‘Naše primarno zdravstvo je na razini Europe’

Na Klinici za urologiju u Rijeci godišnje ima oko 3500 hospitaliziranih pacijenata, obavi se oko 3000 operacija, a u ambulantama se pregleda oko 20 tisuća pacijenata. U endoskopskoj sali obavi se između sedam do osam zahvata dnevno, u velikoj sali tri operacije na dan te postoji treća sala gdje se obavljaju operacije pod lokalnom anestezijom.

Na Klinici radi 18 kirurga i ona je jedina urologija u četiri županije i pokriva prostor u kojem živi oko 600.000 stanovnika pa je stoga potreban veliki pogon. “Većina kirurga generacijski je vrlo blizu, među nama nema puno razlika u godinama. Poštujemo se međusobno, a to preduvjet dobrog timskog rada. Iako zajedno radimo, svatko ima svoje pacijente koje obrađuje, a ako treba potraži pomoć od kolega.”

Požalio se kako javnost ima krivu percepciju da doktori stalno nešto traže. “To nije točno. Naše je zdravstvo apsolutno bolje od onoga kakva je percepcija dijela javnosti. Po stručnom znanju i dostupnosti opreme ne zaostajemo za bližim i daljim susjedima, a naše je primarno zdravstvo na razini Europe. Malo koja zemlja ima takvu dostupnost zdravstvu kao Hrvatska”, ističe profesor Španjol.

Suradnja s Poljskom i Slovenijom

I doista ako se uzme u obzir da se u Londonu, primjerice, u prosjeku na hitnom prijemu mora čekati više od šest ili sedam sati, da u Italiji u mnogim bolnicama pacijenti moraju donositi svoju posteljinu, i najvažnije da je u nas najveći broj medicinskih usluga besplatan, dok se on u svijetu naplaćuje, onda je doista pitanje ima li toliko razloga za nezadovoljstvo.

Klinika za urologiju u KBC Rijeka od 2017. surađuje sa Splošnom bolnišnicom u Izoli. “Pomogli smo im da održe urološki program kad su ostali samo na jednom urologu koji je još uz to bio i specijalizant. Surađujemo i s Kliničkim bolničkim centrom u Ljubljani pa je kod nas u Rijeci tri mjeseca bio na usavršavanju profesor Smrkolj – šef njihove urološke klinike.“

Slovenci su, kaže profesor Španjol, puno pedantniji i uredniji u organizaciji, tamo kad nemaš uputnicu nema pregleda, može se ići samo hitni prijem. „Kod nas se dolazi bez uputnice i mi takve bolesnike na kraju ipak primimo. Osim toga kod nas pacijenta naručite u 12 sati, a on dođe u 7 ujutro i tako se stvaraju gužve. U Sloveniji pacijenti dolaze na pregled točno na minutu i zato tamo nema nepotrebnih nervoza kao kod nas.“

Raste interes za studij medicine

Za razliku od nekih drugih sredina u Rijeci je sve veći interes za studij medicine. Prošle godine bilo je oko 400 prijava za 120 mjesta, a popunjen je također i studij na engleskom koji prima 50 studenata iz inozemstva. Jedan od razloga je i taj što se u Rijeci reformirala klinička nastava, pa jedan asistent dolazi na jednog studenta i tako se podigla kvaliteta studija.

I na Medicinskom fakultetu u Rijeci trend je da se za studij javlja više žena nego muškaraca. “Omjer je 70 posto žena i 30 posto muškaraca. Došlo je do feminizacije medicine, ali to nije loše. Na našoj Klinici imamo dvije specijalizantice i jednu specijalisticu koje su izvrsne kirurginje.“

Interes muškaraca za studij medicine, objašnjava profesor Španjol, opada među ostalim i zbog toga što fakultet traje šest godina, zatim dolazi pet godina specijalizacije, pa još pet godina usavršavanja. “Za tih 16 godina njihovi kolege u drugim profesijama već su ostvarili ozbiljne karijere i zaradili velike novce”, zaključuje profesor Španjol.