Sixteen Candles i problem seksizma: Što napraviti s najdražim problematičnim filmovima?
Ponovno gledanje najdražih filmova iz mladosti razotkriva brojne nelagodne stvari o nama, ali i kulturi u kojoj smo odrastali
Otkrivanje torrenta bio je jedan od ključnih formativnih trenutaka u mom životu.
Piratstvo je moju malu sobu s pogledom na kontejner i socijalističko sivilo preko noći učinilo dijelom svijeta: kompjuter je postao pukotina kroz koju sam otad pažljivo promatrala i secirala druge svjetove i kulture, poglavito onu američku kojom sam se hranila svakodnevno, za doručak, ručak i večeru. Domaća kultura nije rezonirala sa mnom, osjećala sam otpor prema EX-YU rocku jer su ga voljeli moji roditelji, a nisam se uspijevala povezati ni s filmovima usidrenima u traumi rata. Sjeme opčinjenosti Amerikom posadile su HBO serije i sitcomi što su se u kasnim večernjim terminima prikazivali na našem televizoru u dnevnom boravku; skučena u televizijskoj kutiji, a opet tako velika, Amerika je izgledala kao mjesto na kojem treba biti, kao jedina zemlja u kojoj se uistinu može udahnuti punim plućima.
Nije bilo serije, filma ili albuma koji nisam proždrla – najdraži mi je, dakako, bio okus tinejdžerstva. S četrnaest godina prvi sam put otkrila filmove Johna Hughesa. The Breakfast Club, Ferris Bueller’s Day Off, Sixteen Candles, sve su to postali naslovi kojima sam se rado vraćala. Hughes se u svojim projektima usmjerio primarno na onaj dio populacije dotad često previđen i zanemarivan, a njegovo je vizionarstvo otvorilo vrata Hollywooda prema novom žanru: filmu odrastanja, s naglaskom na žensku perspektivu.
Najpopularnija američka tinejdžerica
Mršava crvenokosa Molly Ringwald bila je njegova muza, a njihov prvi zajednički projekt film Sixteen Candles, koji 4. svibnja slavi četrdeseti rođendan. Kako bi izbjegao istu sudbinu kao i protagonistica Samantha (Ringwald) na čiji šesnaesti rođendan svi zaborave, odlučila sam ga ponovno pogledati, prvi put nakon srednje škole. Konzumiranje omiljene kulture iz adolescencije može biti bolno, ne samo zato što nas vraća u doba kada smo još bili ispunjeni elanom i spremni razgaziti sve cipele što ih život baci na nas, nego i zbog toga što uvijek postoji mogućnost da ćemo se nepovratno razočarati, i u sebe i u naslove koje držimo toliko značajnima za vlastiti razvoj.
Dogodilo mi se to već više puta – odraslo gledanje Forresta Gumpa ostavilo je gorak okus u mojim ustima, a slična se stvar dogodila i s Prijateljima, s kojima se, nakon što su stigli na Netflix, više nisam željela družiti. No znatiželja je pobijedila strah; udobno sam se smjestila na kauč i pustila si film s čijom sam se junakinjom nekoć toliko snažno poistovjećivala (neovisno o tome što njezina prekrasna kuća u predgrađu Chicaga ne gleda na kontejner), spremna na razočaranje, ali ne i na odbojnost s kojom sam se susrela.
Pamtila sam samo ljubavni trokut između Samanthe, najpopularnijeg sportaša u školi (Jakea) i plavokosog Štrebera s aparatićem za zube, kao i njezinu poprilično zavidnu kolekciju ružičastih haljina; nisam se sjećala sveprisutnog rasizma i seksizma koji u ovoj coming-of-age priči funkcionira gotovo kao pokretač radnje. Osjećala sam se poraženo vlastitom ignorancijom: kako sam zaboga mogla voljeti film u kojem je svako pojavljivanje Azijata popraćeno gongom, a pijane se djevojke trampe za komad nošenih ženskih gaćica? Ohrabrujuća je bila jedino misao da se naše društvo uistinu jest promijenilo u posljednjih 40 godina, te da poigravanje seksualnim pristankom nasreću više nije izvor smijeha.
Neudobnost tinejdžerstva
No neke su stvari ipak univerzalne, poput osjećaja izgubljenosti u vlastitome tijelu koji proživljava i Samantha, koja se na početku filma žali svojoj najboljoj prijateljici da se fizički još uvijek osjeća kao da ima petnaest, aludirajući pritom na višak prostora u grudnjaku. Ubrzo saznajemo i da zato redovito jede mrkvu, jer vjeruje da od nje raste poprsje. Tjelesna izmještenost suštinski je dio adolescencije, a jedino se, ovisno o razdoblju u kojem imate (ne)sreće odrastati, mijenjaju dijelovi tijela koje valja promijeniti i unaprijediti. Za razliku od Sam, nikada se nisam opterećivala veličinom košarica, puno me više mučilo to što nisam 00, dovoljno mršava da stanem u model plitkih skinny traperica, zbog čega je mrkva redovito bila dio i mog jelovnika.
Nedavno sam nabasala na svoje stare dnevnike iz srednje škole i iznenadila se time koliko sam se zapravo malo promijenila. Ista egzistencijalna pitanja koja su me mučila tada, muče me i sada, što ponešto govori o mom karakteru, a možda – ali samo možda – razotkriva i činjenicu da već sa šesnaest postajemo svjesni temeljnih ograničenja svijeta u kojem živimo. I Samantha će na poprilično okrutan način shvatiti da nije toliko važna, i preživjeti.
Mrtvi kut stvaralaštva
No talent Johna Hughesa da predoči neudobnost adolescencije zasjenjen je, iz današnje perspektive, problematičnim aspektima njegova stvaralaštva. Prikaz jedinog Azijata u filmu Longa Duka Donga (Gedde Watanabe) slijedi utabane rasne stereotipe, no s obzirom na to da je ovo ipak tekst o djevojaštvu (otprilike), čini mi se mnogo važnijim pozabaviti se načinom na koji Sixteen Candles tretira pristanak u seksualnom kontekstu.
Rečenica koju je teško zaboraviti ona je koju izgovara jock Jake (Michael Schoeffling) o tome kako njegova pijana djevojka Caroline leži onesviještena u njegovoj spavaćoj sobi te da bi je mogao, da hoće, obeščastiti na deset različitih načina (“I can get a piece of ass anytime I want. Shit, I got Caroline in my bedroom right now, passed out cold. I could violate her ten different ways if I wanted to”). Ali Jake je, ubrzo saznajemo, prevelika “dobričina” da tako nešto napravi svojoj zgodnoj djevojci (Haviland Morris) pa je umjesto toga, u zamjenu za Samanthine nošene gaće, odluči prepustiti Štreberu (Anthony Michael Hall).
Caroline mrtva pijana tako završava u rukama napaljenog stranca koji je voza po gradu i fotografira se s njom kako bi se u školi mogao pohvaliti svojim ulovom. Scenu u kojoj se Caroline budi i shvaća da se sinoć dogodilo nešto čega se ne sjeća, iako “ima čudan osjećaj” da joj se svidjelo, osuđuje i sama Molly Ringwald u eseju koji je 2018. napisala za New York Times, riječima da Caroline osjeća jer su “misli nešto što imamo kada smo svjesni, što ona nije bila”.
Filmovi poput ovog artefakti su nekog drugog vremena koji nas zapravo trebaju podsjećati na to koliko smo daleko dogurali, ali i koliko je još posla pred nama; ne bismo ništa dobili kada bismo ih stavili na stup srama. Važno je dopustiti svakoj generaciji da razgovara o njima, da promišlja teme kojima se bavi te da bude svjesna konteksta u kojem su nastajali, Zeitgeista utkanog u njihovo tkivo.
Život prije #MeToo pokreta
Drastična promjena u reakciji na isti film sada i prije petnaest godina govori mnogo i o mom osobnom napretku. U vrijeme kada sam išla u srednju školu, gotovo desetljeće prije #MeToo pokreta, seksualni pristanak bila je jedna od onih tema kojima se nije pridavalo toliko važnosti. Odrastala sam u gradu u kojem je najveći izvor zabave bila votka s okusom jagode, kojom smo mogli, pa makar i na samo jednu večer, preoblikovati svoju stvarnost u nešto magičnije i uzbudljivije, zbog čega smo nerijetko završavali u situacijama poput one u kojoj se našla Caroline. Nedjeljom ujutro povraćali bismo sram i s tjeskobom odlazili u školu, u nadi da će već sljedeći vikend netko drugi biti glavna tema razgovora pod odmorom. Redovito su se događali incidenti kojima nitko nije pridavao nikakvu važnost, djevojke se hvatalo za grudi i za stražnjicu, a gradom su kolale priče i videi zbog kojih bi neki ljudi danas vjerojatno završili u zatvoru.
Nitko nije pričao o feminizmu. Sufražetkinje su bile samo crtica ispod crno-bijele fotografije u udžbeniku iz povijesti, a za lektiru smo čitali pretežito muškarce. Najfeminističkije štivo bila je Duga u osnovnoj školi. No bez obzira na manjak teorijskog prepoznavanja, osjećaj nepravde i bijesa te potreba da se izborim za poštovanje i ravnopravnost dugo su se kultivirali u meni, neovisno o tome što ih nisam uvijek znala artikulirati. Feminizam sam često poistovjećivala s posve drugačijim stvarima no danas (neću reći pogrešnima jer je učenje proces, a ne ravna crta), a puno sam puta i sama sudjelovala, što aktivno, što kao pasivna promatračica, u podupiranju štetnih, rodnih stereotipa.
Proces suočavanja s onim dijelovima naše ličnosti koji prethode našoj sadašnjoj verziji može biti poprilično nelagodan (usporedila bih ga i s čitanjem svojih starih Facebook statusa), no smatram da je ključan za razumijevanje kompleksnosti odrastanja i sazrijevanja.
A što je s Harryjem Potterom?
Kada već pišem o problematičnim aspektima kulture koju volim i smatram suštinskim dijelom svoje osobnosti, jednostavno ne mogu ne spomenuti slučaj J. K. Rowling i knjiga o Harryju Potteru. Iako se ograđujem od svega što je ta žena rekla i napisala u zadnjih deset godina, to ne umanjuje činjenicu da su njezine knjige u meni potaknule ljubav prema čitanju. Poprilično sam sigurna da je jednim dijelom čitav njezin serijal o čarobnjaštvu odgovoran za odluku da jednoga dana i sama postanem spisateljica (nisam još sigurna koliko sam joj zahvalna na tome). Ljubav prema knjigama koje je napisala prije dvadeset godina ne znači da stajem uz nju i podupirem ono što ona danas radi. Slično se osjećam i kada gledam filmove Woodyja Allena ili slušam Beatlese (mogla bih vjerojatno nabrajati do sutra).
Riječ je o ambivalentnosti koje je svjesna i sama Molly Ringwald za čiji je uspjeh i daljnji razvoj karijere odgovorna upravo osoba čiji je filmovi danas, kada je starija i ima djecu, ispunjavaju nelagodom.
Djevojaštvo je spektar
Filmovi o djevojaštvu prošli su dalek put. Osamdesete su poznate po eroticizmu i seksploataciji tinejdžera na velikim ekranima; hiperseksualizirane protagonistkinje poput Brooke Shields u Plavoj laguni, ali i Caroline koja je na početku Sixteen Candles prikazana gola pod tušem, standard su u filmskoj industriji, zbog čega je pojava Molly Ringwald pravo osvježenje. Činjenica da je John Hughes na početku karijere napisao čak dva filma iz perspektive prosječne tinejdžerice s prosječnim tinejdžerskim problemima bila je tada velika stvar.
Nasreću, danas smo napokon dogurali i do toga da filmove o djevojaštvu pišu i režiraju žene, što samo po sebi ne mora utjecati na uspješnost televizijskih prikaza adolescencije (ali može što potvrđuju sjajni filmovi kao što su Lady Bird i Eight Grade). Po meni, najveći problem brojnih coming-of-age filmova danas potreba je da se usidre u luci moralne i političke ispravnosti. Djevojaštvo je spektar, a s obzirom na to da im se još do kraja nije razvio ni čeoni režanj, tinejdžeri su često pravi mali seronje.
Psihološka i emocionalna kompleksnost likova najčešće će biti upravo ono što rezonira s publikom, dok potreba da se zadovolje svačiji ukusi često rezultira razvodnjenim prikazima odrastanja. (Tinejdžerski) filmovi ne bi trebali izbjegavati moralno problematične likove; na redateljima je zapravo da znaju tonalno film prilagoditi publici, postupcima osuditi neprimjereno ponašanje i stavove poput rasizma i/ili seksizma, sve ono što Johnu Hughesu nažalost ne polazi za rukom.