Nenad Brixy stvorio je najveći kulturni hit SFRJ, a do danas njegovo djelo nije ispravno verificirano. Vrijeme je da se to promijeni

Nenad Brixy, rođen u Varaždinskim Toplicama 4. svibnja prije sto godina a umro u Zagrebu 17. kolovoza 1984., školovao se u Varaždinu i Zagrebu rano napustivši studij da bi se posvetio novinarstvu. Žurnalističku mu je karijeru obilježio rad u Novom listu, Narodnom listu, Globusu te napose pozicija glavnog urednika Plavog vjesnika. Pokrenuo je više revija i biblioteka, pisao je novinarske reportaže, libreta za mjuzikle, kratku prozu, romane, komedije i putopise, a njegov roman “Sve ili nešto” iz 1976. među prvima se u nas bavio pojavom televizije.

Pravednička borba Timothyja Tatchera

Plodan autor s objavljenih dvadesetak romana, od kojih je manji dio potpisao vlastitim imenom a ostale pseudonimom Timothy Tatcher (koji nije bio samo Brixyev nom de plum već i ime glavnog lika većine njegovih romana), Brixy je, po mišljenju akademika Krešimira Nemeca, razvoju hrvatske žanrovske književnosti doprinio ne samo time što je objavljivao romane u kojima parodira kriminalistički roman, već i kao autor nekoliko ozbiljnih domaćih krimića – povjesničar Vinko Brešić uvrstio ga je u prvu žanrovsku generaciju kriminalističkog romana, uz Milana Nikolića i Antuna Šoljana.

Brixyjev se opus, smatra književnik i književni znanstvenik Denis Peričić, može podijeliti u dva korpusa, od kojih prvi čine romani čiji je glavni junak Timothy Tatcher, dok se u drugome u glavnim ulogama pojavljuju domaći ljudi, u lokalnim sredinama. Tatcher je Amerikanac iz mjesta Prenticevillea koji se obično nađe uvučen u zločin počinjen na mjestima kao što su Hollywood, Chicago ili New York, pa tako na površinu izlazi ne samo njegova borba s kriminalom, već i borba obilježena snalaženjem malog čovjeka u velikoj sredini.

Unatoč tome što njegovi romani – u građenju kompozicije i atmosfere, kreiranju likova, ali i razvoju nenametljive društvenokritičke dimenzije – odlično funkcioniraju u žanrovskim zakonitostima i svojom kakvoćom odskaču iz masovne shematske uniformnosti, književno djelo Nenada Brixyja do danas nije znanstveno verificirano u kontekstu suvremene hrvatske književnosti te on ostaje sveden tek na ravan kurioznih fusnota unutar trivijalne književnosti.

Brojne adaptacije

Tatchera su kritičari proglasili prvim junakom kriminalističkih romana u hrvatskoj književnosti koji je, iako je temeljen na stereotipima, oživio svojim stilom, s vlastitim načinom mišljenja, promatranja, reagiranja. Premda ga je akademska zajednica slabo vrednovala, Brixy otpočetka gaji veliku simpatiju među čitateljstvom, a tomu svjedoče i brojna izdanja njegovih romana.

Književnu je popularnost stekao romanom “Mrtvacima ulaz zabranjen” (1960.), humorističnim krimićem koji je postao jedan od najtiražnijih hrvatskih krimića, s nakladom od približno 250 tisuća primjeraka, a čiji je upravo nespretni detektiv Tatcher glavni lik. Preveden na pet jezika, roman je poslužio i kao predložak za dva filmska naslova. Prvi je 1965., u maniri crno-bijele kriminalističke komedije, snimio Vladimir Carin s Mijom Aleksićem, Rahelom Ferari i Brankom Petrić u glavnim ulogama.

Adaptacija istoimenog romana u kojem je protagonist skromni nastavnik koji stjecajem okolnosti bude upetljan u sukob dviju gangsterskih bandi pet je godina kasnije u ondašnjoj Čehoslovačkoj doživjela svoj puno poznatiji remake pod naslovom “Čtyři vraždy stačí, drahoušku” (Četiri ubojstva su dovoljna, draga). Roman je doživio i svoju strip verziju 1984., a autori su Brixy i crtač Vjeko Ivezić.

Uvijek spreman na šalu

Tatcher, naime, nije nikakav krimi junak, već antijunak; rese ga naivnost i lakovjernost; željan je ženske ljubavi, a žene ga obično samo vuku za nos. Po profesiji je novinar, ali ni na tom polju ne postiže velike uspjehe. Premda mu se često događaju neobične i nevjerojatne stvari, ni od čega ne zna izvući korist.

Šeprtljav i u karijeri i u poslu, upravo to ga čini simpatičnim i neodoljivim književnim likom. Sam je Brixy, navodno, bio vedar i duhovit čovjek. Jednom je prilikom na novinarsko pitanje kako je ušao u književnost, Brixy odgovorio da je ušao preko Jaroslava Hašeka. U “Dobrom vojniku Švejku”, naime, postoji detektiv imena Brixy.

Ova je prevodilačka, književna i novinarska ikona uspješno parodirala većinu postulata klasičnog detektivskog romana. S druge strane, romani poput “Zagrebačke veze” i “Leša na klupi” – koje je potpisivao vlastitim imenom – pripadaju najvećim dometima hrvatske proze u žanru trilera i otvaraju vrata kasnijoj eksploziji tzv. “trivijalne” književnosti u djelima Pavičića, Tribusona i drugih.

Samo je njegov Alan Ford ‘pravi’

Kao urednik brojnih novina i časopisa, posebice Plavog Vjesnika koji je pod njegovom uredničkom palicom stekao kultni status, Brixy je objavljivao najbolje britanske i domaće stripove. Godine 2015. u rodnim Varaždinskim Toplicama otkrivena mu je spomen-ploča i to zbog onoga po čemu je najviše i ostao zapamćen, a to su hrvatski prijevodi i obrada stripa Alan Ford talijanskih autora Magnus & Bunker.

Taj je strip u Italiji bio popularan samo u Milanu, a Brixy je, primijetio je poznavatelj stripa Marko Fančović, “pogodio pravu žicu” i Alana Forda prevodio “kitnjastim, starinskim hrvatskim jezikom prepunim opskurnih izraza, koji je savršeno ‘legao’ na radnju i podigao mu popularnost u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji do neslućenih visina”.

Njegov je prijevod Alana Forda postao tako “integralni i nezaobilazni dio hrvatske i ne samo hrvatske medijske kulture”. Kada su u Srbiji krenula re-izdanja s novim srpskim prijevodom na ekavici, bez štiha koji junacima iz grupe TNT daju Brixyjeve jezičke konstrukcije, čitatelji su taj pothvat slabo prihvatili.

Bolje nešto nego ništa

Alan Ford je u Jugoslaviji bio popularniji nego u Italiji, a svemu tome zaslužan je upravo Nenad Brixy – zbog njegova je živopisna, razigranog i vrsnog prijevoda taj strip doživio izuzetno dobru recepciju, kao ni jedan drugi, a grupa TNT zahvaljujući njemu živi i do dana današnjeg.

Pored brojnih izdanja njegovih romana, za Brixyjeva su života uprizorene i njegove drame “Slučaj Forester” i “Hotel Maestral”, izvedene su i radio-drame “Miran život”, “Anketa” i “Prozor”, kao i radio-adaptacije njegovih romana “Noćne igre” i “Zagrebačka veza”, a kao strip su adaptirani i njegovi romani “Hollywood protiv mene”, “Potraži me u pijesku” i “Vampir u taksiju”.

“Bolje izdati knjigu nego prijatelja”, veli vesela kompanija s početka našeg teksta. Te im je riječi u usta stavio Brixy. Sudeći po svome opusu, mnoge je naoko bizarne postulate TNT-ovaca i sam slijedio. Pa ako po antikvarijatima, buvljacima ili unutar prašnjavih kutija ispunjenih davno zaboravljenim knjigama na tavanima obiteljskih kuća i ne naiđete na poneko Brixyjevo djelo, knjižnice diljem zemlje u tom će vam naumu pomoći. I, zapamtite: “Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega”.