Gledam Antu, nesviknut pa zato začuđen time da moj kolega može raditi usred tuđih glasova i pokreta, smijeha i vreve. Potpuno je izdvojen, ali ne strši, blag je kao uvijek, meko uklopljen – normalan kafićki tip: radi što hoćeš, samo se ne nameći i ne smetaj drugima. Ali opet… Pisanje je… Što? Što je pisanje? Sveti čin? Ma nemoj…!

Sjaj skučenosti

Naravno, nisam poput dječarca sebi rekao: “I ja ću tako!”, ali u tom času nisam mislio ni da je za mene takav put već nekako zacrtan. Samo sam slutio – nužno je da svoje vrijeme i ja organiziram na nov način.

Čitao sam o američkim piscima koji su znali odlaziti na mjesta koja im odgovaraju za pisanje – u brda, na more, u ravnice… Tamo bi nesmetano meditirali i pisali, u međuvremenu pecali, šetali obalom… Eh, i ja bih rado tako, ali to, kao ni štošta drugo, sebi nisam mogao priuštiti. Moja tadašnja supruga i ja živjeli smo u mom roditeljskom stanu punom moje mame, koja je zapravo gospodarila prostorom.

Puštali smo je da uživa na svome jer je bila prestara za bilo kakvu promjenu svoje staračke svakodnevice. Supruga i ja imali smo sobu u kojoj smo spavali, pisali, pušili, svađali se, gledali filmove. Živjeli, dakle, u sjaju skučenosti. Počeo sam pisati roman “Što će biti s nama” i mrcvario sam i sebe, i svoj tekst i rečenice – valjda i sve oko sebe – i bezbroj sam puta jetko ponavljao rečenicu vojvođanskih Mađara koju sam tko zna kada i gdje čuo: “Imaš – hoćeš, nemaš – možeš!”

Epizoda s Nickom Hornbyjem

Nedugo nakon epizode s Antom bio sam u Londonu, dogovorio s Nickom Hornbyjem da se nađemo, a on je predložio da dođem k njemu u njegov radni (!) stan. Odmah s vrata rekao je: “Dođi, dođi vidjeti!” Prošao sam žurno za njim kroz jednosoban a jednostavno, gotovo studentski uređen podstanarski stančić.

Zaustavio se pred prozorom i rekao: “Vidi!” Gledao sam kroz prozor i nisam odmah shvaćao što sam trebao gledati, ali začas mi je sve objasnio: “Terraces! Arsenal!” Tribine (starog) Arsenalova stadiona. Onda je rekao: “Tu ja radim.” Pa naravno: pisac knjige “Fever Pitch”, zaljubljenik i veliki navijač nogometnog kluba Arsenal, ima radni stan s pogledom! Vjerojatno su tu nastali i “Hi-Fi”, “About a Boy”…

Razgovarali smo tada o sjajnoj, netom objavljenoj zbirci priča “Speaking with the Angel”, za koju je okupio izuzetnu ekipu britanskih i američkih pisaca (Irvine Welsh, Zadie Smith, Roddy Doyle…), koju je on priredio, a sam je sudjelovao s meni veoma dragom pričom “Nipple Jesus”. Dio prihoda od te knjige išao je za djecu oboljelu od autizma i za institucije koje se njima bave. Hornbyjev je sin, nažalost, bio autistično dijete…

Situacija se komplicira…

Sve mi je bilo neobično i neočekivano i nadasve potresno, pa sam inzistirao da siđemo do prvog puba u susjedstvu. Domalo je, pak, Arsenalu izgrađen novi stadion i Hornby je zasigurno svoj mali/radni refugij preselio u njegovu blizinu. Poslije sam upoznao još nekoliko britanskih pisaca u statusu slobodnjaka, odnosno full time writersa, koji su imali takav radni stančić – odlazili bi u njega kao na radno mjesto, ostajali koliko im je trebalo, često tamo i prespavali i pisali, pisali, pisali…

A ja? Kući sve češće besmislene svađe, poslije njih mučan muk i trajno nezadovoljstvo. Sve je prelazilo u najopakije stanje – u rezignaciju i bezvoljnost. Jednom sam zgodom, a pritisnut rokom, pisao neki tekst za Jutarnji list, ali mira nije bilo: “Zašto si rekao ovo, zašto si učinio ono, tko ti je ta, tko ti je ova…?” Na mene se obrušila nezaustavljiva lavina prigovora i objeda koju više nisam mogao podnositi.

Da je zgrabim i bacim se s njom sa sedmog kata? Bijesno sam pokupio laptop i izjurio van. A minute su mi bile u pitanju. Za predaju teksta. Ali kamo? Nisam imao ni kamo ni kome. Kako bi, uostalom, izgledalo da sam otišao kojem prijatelju ili prijateljici, kao: “Hej, moram završiti neki tekst, daj mi skuhaj kavu…” Možda bi jednom i prošlo, ali ponovilo se ne bi, i svi bi me počeli izbjegavati.

Našao sam mir!

Odjurio sam u kafić u svojoj zgradi da se smirim, popijem piće i smislim što ću dalje, kadli: “O, sused, dobar dan, kak ste?”, konobar mi se srdačno smiješi i nastavlja: “Kao obično – produžena u veću šalicu?” Kakvo olakšanje, kakav mir! Otkad nisam vidio osmijeh! A kafić svijetao, dopola popunjen, čuje se blaga jazzy glazba. Vani, vidim kroz stakleni zid, proljetna kišica.

Stavljam laptop na stol, konobar donosi kavu, a ja ga nesigurno pitam hoće li biti nepristojno ako petnaestak minuta budem pisao, jer, znate, hitno mi je… Ma kakvi, prekida me, samo izvolite, pa svi to rade… Širokim pokretom ruke pokaže prostor. I zbilja, na drugoj strani neka žena zadubljeno zuri u svoj laptop. Ostali pilje u mobitele.

Sveti konobar

Za mene je tako počelo i otada stalno pišem u kafiću. Vrlo brzo sam se riješio nelagode i misli da me svi gledaju i misle da se prenemažem, da ja, iskusni žitelj mnogih kafića u gradu izazivam pozornost neprimjerenim ponašanjem. Tja – bile su to misli nevježe, bića nesigurnog u sebe, malog narcisa koji sebi umišlja da je uvijek u središtu tuđeg zanimanja.

Kako je to bilo starovjeko i pogrešno! Dakako, niti me tko gledao kao čudaka, niti je koga bilo briga bilo za mene, bilo za to što radim. Tek kad sam to shvatio, mogao sam se potpuno opušteno baviti svojim poslom. U našim je kafićima u zadnje vrijeme došlo do važne promjene – više je svjetla, a muzika više nije onako glasna kao prije, kad smo morali urlati da bismo za šankom mogli voditi kakav-takav razgovor.

Pokojni Milan Milišić, žrtva rata u Dubrovniku, u jednom je eseju pisao o tome da sve ovisi o konobaru i tome kakvu i koliko glasnu muziku pušta, a time određuje atmosferu i klijentelu. Ja sam, pak, uvijek najviše volio ugođaj engleskih pubova u kojima bruje samo glasovi, a glazbe nema (osim vrlo rijetko, ako pub ima odavno već zastarjele juke-boxove). Kafićki žagor, nikad preglasan, nikad ne ističe pojedinačni razgovor.

‘Lijepo ti je tu’

E, to je moja radna atmosfera. I samo dignem ruku prema konobaru, a on već zna da mi treba nova kava, a ja ponovno uranjam u svoje pisanje. Svi su me znali u mom kafiću a nikada me nitko nije ometao: pusti druge da rade što hoće. Zabranjeno je samo ometanje drugih. A ni ja svojim pisanjem nisam ometao nikoga.

Otkako sam počeo raditi u kafiću, napisao sam tri romana (jedan čak nagrađen) i jednu zbirku priča! Napisao sam i jednu dramu koja se odvija u kafiću. Ta je drama izvedena u KNAP-u na Peščenici, na koju sam se nedavno preselio. Obilazim svoj novi kvart, tražim pogodan kafić da počnem pisati novi roman.

“Opet u kafanu, propalice?”, znala je gunđati moja mama. “Ne, mama. Idem u kafić da radim.” Nije postojao način da joj objasnim razliku između kafića i seoske krčme osim: “Dođi sa mnom.” Imala je 97 godina kad je pristala prvi put sa mnom sići na terasu mog kafića. Na terasi divan hlad. Oko nas blag žagor mirnih ljudi, donesene nam kave. “Eto”, rekoh joj. “Ja tu radim.” Ogledala se oko sebe, mir je prešao i na nju. “Pa lijepo ti je tu.”