Svatko tko ovih dana iole prati regionalne portale i vanjsku politiku srest će se s temom izglasavanja rezolucije o genocidu u Srebrenici na generalnoj skupštini UN-a, s neumornim izravnim lobiranjem Aleksandra Vučića da se to ne dogodi, s prijetnjama Milorada Dodika o raspadu Bosne i Hercegovine ukoliko do izglasavanja dođe te s opipljivim strahom u Sarajevu od novog rata. Sve praćeno pričama o kompenzaciji muslimanskom svijetu zbog šutnje Zapada o zločinima u Gazi i s argumentacijom da bi izglasavanje rezolucije pridonijelo ekscesima i problemima u regiji.
No, sve navedeno ne odgovara na jednostavno pitanje, što je problem u tome da Generalna skupština UN-a izglasa nešto što je činjenično i sudski utvrđeno, odnosno zbog čega Aleksandar Vučić i Milorad Dodik u rijetko viđenim retoričkim akrobacijama pokušavaju spriječiti donošenje rezolucije, ukazujući na strah od nemira koje jedino oni konkretno mogu izazvati? I dalje, čemu služi ‘Svesrpski Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske’ koji je prvotno bio najavljen za 4. svibnja, tj. dva dana nakon što se trebalo odlučivati o rezoluciji (glasanje u UN-u je u međuvremenu odgođeno, baš kao i sabor)?
Ili, da stvari dovedemo do kraja, zašto službena srpska politika, jednako ona u Srbiji, kao i ona u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, doživljava potencijalno donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici toliko provokativnim i nepodnošljivim činom, da je Aleksandar Vučić spreman danima visiti u New Yorku, ne bi li spriječio njezino donošenje, a Milorad Dodik javno na mitingu prijetiti Bošnjacima i opstojnosti Bosne i Hercegovine, tvrdeći da bi nakon toga život u Bosni i Hercegovini bio nemogu?
Genocid u Srebrenici odavno utvrđen
Odgovor na ovo pitanje ne nude ni Aleksandar Vučić ni Milorad Dodik, tj. ne nude ništa više od teze da bi na taj način čitav srpski narod bio proglašen genocidnim, što jednostavno nije točno, jer mu upravo oni ovakvim javnim djelovanjem nameću kolektivnu krivnju. Milorad Dodik dodatno misli da bi ova rezolucija dovela do ukidanja Republike Srpske, što opet nitko ne spominje i praktično je nezamislivo.
Tim prije što je činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid odavno utvrđena, pa to ničim nije ugrozilo egzistenciju Republike Srpske, a čak nije niti sama Srebrenica oduzeta tom entitetu i pripojena Federaciji BiH. Dodatno, obojici ova teza o kolektivnoj krivnji čitavog naroda nije sporna kad se stalno otvara tema također nedvojbenog genocida koji je NDH napravila nad Srbima.
No, to što imamo posla s licemjernim političarima i politikom nije ništa novo. Ali ovolika razina nervoze jeste nova. I jedno objašnjenje takve nervoze možemo pronaći u potrebi inzistiranja na tezi da su samo Srbi preživjeli genocid na ovim prostorima. Ali ne radi se samo o tome, nego i o očitoj činjenici da je politika iz devedesetih potpuno oživljena, o čemu najbolje svjedoči već spomenuti svesrpski sabor i da ona takva teško može preživjeti stigmu genocida nad Bošnjacima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne bi promijenili ono što je napravljeno
Ono što pak, ni Vučić ni Dodik ne vide jeste to da čak i kad bi, uz mogući veto Rusije i Kine te uz potporu niza zemalja iz trećeg svijeta, uspjeli spriječiti donošenje rezolucije, ne bi nimalo promijenili ono što su snage Republike Srpske napravile u Srebrenici, kao i u čitavom ratu uostalom, niti bi mogle uvjeriti zapadni svijet u vlastite dobre namjere i to da se nemaju s čime suočiti iz prošlosti i da politike devedesetih, kojima se upravo vraćaju, ne predstavljaju nikakav problem.
Može se, naravno, svako društvo i državna politika, svojom voljom isključiti iz civiliziranog svijeta i odlučiti se prikloniti autarkičnom nacionalizmu i otvorenom autoritarizmu s uzorima u Rusiji i Kini, samo što to u današnjem geopolitičkom kontekstu i geografskom položaju Srbije i Republike Srpske ima svoju cijenu. Koja uopće nije mala.
Izgleda da je i sam Milorad Dodik to počeo shvaćati, ali najavljeni taktički uzmak dolaska u Memorijalni centar Potočari, baš na dan prvotno planiranog odlučivanja o rezoluciji i sjednica Vlade Republike Srpske u Srebrenici istog dana, dok istovremeno negira da je bila riječ o genocidu, mogu biti shvaćeni samo kao još jedan ciničan potez čovjeka koji je odlučio dovesti zemlju do ruba ratnog sukoba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Vučić toliko lobira protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici
Danima je visio u New Yorku pokušavajući spriječiti njezino donošenje
Svatko tko ovih dana iole prati regionalne portale i vanjsku politiku srest će se s temom izglasavanja rezolucije o genocidu u Srebrenici na generalnoj skupštini UN-a, s neumornim izravnim lobiranjem Aleksandra Vučića da se to ne dogodi, s prijetnjama Milorada Dodika o raspadu Bosne i Hercegovine ukoliko do izglasavanja dođe te s opipljivim strahom u Sarajevu od novog rata. Sve praćeno pričama o kompenzaciji muslimanskom svijetu zbog šutnje Zapada o zločinima u Gazi i s argumentacijom da bi izglasavanje rezolucije pridonijelo ekscesima i problemima u regiji.
No, sve navedeno ne odgovara na jednostavno pitanje, što je problem u tome da Generalna skupština UN-a izglasa nešto što je činjenično i sudski utvrđeno, odnosno zbog čega Aleksandar Vučić i Milorad Dodik u rijetko viđenim retoričkim akrobacijama pokušavaju spriječiti donošenje rezolucije, ukazujući na strah od nemira koje jedino oni konkretno mogu izazvati? I dalje, čemu služi ‘Svesrpski Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske’ koji je prvotno bio najavljen za 4. svibnja, tj. dva dana nakon što se trebalo odlučivati o rezoluciji (glasanje u UN-u je u međuvremenu odgođeno, baš kao i sabor)?
Ili, da stvari dovedemo do kraja, zašto službena srpska politika, jednako ona u Srbiji, kao i ona u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, doživljava potencijalno donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici toliko provokativnim i nepodnošljivim činom, da je Aleksandar Vučić spreman danima visiti u New Yorku, ne bi li spriječio njezino donošenje, a Milorad Dodik javno na mitingu prijetiti Bošnjacima i opstojnosti Bosne i Hercegovine, tvrdeći da bi nakon toga život u Bosni i Hercegovini bio nemogu?
Genocid u Srebrenici odavno utvrđen
Odgovor na ovo pitanje ne nude ni Aleksandar Vučić ni Milorad Dodik, tj. ne nude ništa više od teze da bi na taj način čitav srpski narod bio proglašen genocidnim, što jednostavno nije točno, jer mu upravo oni ovakvim javnim djelovanjem nameću kolektivnu krivnju. Milorad Dodik dodatno misli da bi ova rezolucija dovela do ukidanja Republike Srpske, što opet nitko ne spominje i praktično je nezamislivo.
Tim prije što je činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid odavno utvrđena, pa to ničim nije ugrozilo egzistenciju Republike Srpske, a čak nije niti sama Srebrenica oduzeta tom entitetu i pripojena Federaciji BiH. Dodatno, obojici ova teza o kolektivnoj krivnji čitavog naroda nije sporna kad se stalno otvara tema također nedvojbenog genocida koji je NDH napravila nad Srbima.
No, to što imamo posla s licemjernim političarima i politikom nije ništa novo. Ali ovolika razina nervoze jeste nova. I jedno objašnjenje takve nervoze možemo pronaći u potrebi inzistiranja na tezi da su samo Srbi preživjeli genocid na ovim prostorima. Ali ne radi se samo o tome, nego i o očitoj činjenici da je politika iz devedesetih potpuno oživljena, o čemu najbolje svjedoči već spomenuti svesrpski sabor i da ona takva teško može preživjeti stigmu genocida nad Bošnjacima.
Ne bi promijenili ono što je napravljeno
Ono što pak, ni Vučić ni Dodik ne vide jeste to da čak i kad bi, uz mogući veto Rusije i Kine te uz potporu niza zemalja iz trećeg svijeta, uspjeli spriječiti donošenje rezolucije, ne bi nimalo promijenili ono što su snage Republike Srpske napravile u Srebrenici, kao i u čitavom ratu uostalom, niti bi mogle uvjeriti zapadni svijet u vlastite dobre namjere i to da se nemaju s čime suočiti iz prošlosti i da politike devedesetih, kojima se upravo vraćaju, ne predstavljaju nikakav problem.
Može se, naravno, svako društvo i državna politika, svojom voljom isključiti iz civiliziranog svijeta i odlučiti se prikloniti autarkičnom nacionalizmu i otvorenom autoritarizmu s uzorima u Rusiji i Kini, samo što to u današnjem geopolitičkom kontekstu i geografskom položaju Srbije i Republike Srpske ima svoju cijenu. Koja uopće nije mala.
Izgleda da je i sam Milorad Dodik to počeo shvaćati, ali najavljeni taktički uzmak dolaska u Memorijalni centar Potočari, baš na dan prvotno planiranog odlučivanja o rezoluciji i sjednica Vlade Republike Srpske u Srebrenici istog dana, dok istovremeno negira da je bila riječ o genocidu, mogu biti shvaćeni samo kao još jedan ciničan potez čovjeka koji je odlučio dovesti zemlju do ruba ratnog sukoba.