Naprosto se nije dalo slušati njihove čelnike kako objašnjavaju zbog čega ni ove godine nisu organizirali sindikalnu povorku ni u Zagrebu, ni bilo gdje drugo. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever izjavio je da u Hrvatskoj ”nema interesa za radničke akcije” pa su, eto, on i njegovi suradnici zaključili da prvomajske povorke nemaju smisla. Da bi se ljudi pojavili, mi smo, kaže, prijašnjih godina ”plaćali autobuse, sokove i sendviče”. To im se, kao što vidimo, više ne da. Zašto bi se bez veze trošili kad se, znači, dolazi zbog banalnih sendviča?
Svi su sretni i zadovoljni?
Tako smo opet imali Prvi maj bez radničkih poruka, bez izazivača sviju poslodavaca, bez kritičke sindikalne riječi i zapravo bez primisli da radnici u Hrvatskoj uopće imaju ikakav problem. I na temelju toga je stvoren opasno lažan dojam da radničkoj klasi u ovoj državi cvate cvijeće i da su svi sretni i zadovoljni uvjetima rada, uvažavanjem koje im se pokazuje i plaćama koje im sjedaju na račun. Ta alternativna istina, dakako, nije bazirana na činjenicama, ali Krešimir Sever i ostali izvrsno plaćeni zaštitnici radničkih interesa svejedno je podmeću kao jaje ptice kukavice.
U stvarnosti, dakle, kao što je već objavio Telegram, 428 tisuća radnika zarađuje za svoj rad manje od 857 eura. U staroj valuti to je oko 6464 kune. Milijun radnika zarađuje više, ovoliko njih manje. Kad se tima dodaju strani radnici koji rade na divljaka, a kojih su već puni građevina, ugostiteljstvo, turizam i trgovina, obrtništvo, kao i oni nevoljnici koji od gazde dobivaju nadnicu u džep i ne smiju ništa pitati, doći ćemo i do pola milijuna tih živih duša koje se mjesečno obogate s iznosima do maksimalno 857 eura ili 6464 kune, a često i s puno manje od toga.
Budući da je minimalna plaća od ove godine 840 eura, sve to skupa znači da ugrubo oko trećina zaposlenih u Hrvatskoj radi tu negdje za crkavicu koju je država poslodavcima postavila za donju crtu ispod koje se nikakav rad ne smije plaćati.
Sindikalisti su se zatvorili u kancelarije
Nikome ne treba objašnjavati kako u Hrvatskoj izgleda to blagostanje s četiri, pet ili 6464 kuna mjesečno, a pogotovo ako se imaju djeca, koja su za naše stranke i vlasti navodno najveće blago pod kapom nebeskom. Zato mladi radnici ostaju kod roditelja do četrdesete. Treba smoći za beznadno podstanarstvo ili za stan, a onda za opremu stana i za režije. Mora se jesti. Putovati do posla. Kupiti djetetu nešto za obući, dati mu novac za izlet i za slobodne aktivnosti. Pa odakle s tim parama? A svejedno ustaješ u šest da bi odradio najmanje osam sati i još često guliš neplaćene prekovremene koji se ne daju izbjeći jer šefovi kažu da se ”posao mora odraditi”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I nema interesa za radničke akcije, kako kaže Krešimir Sever? Možda stvarno kod mnogih i nema, ali ne zato što su radnici tupi i neosviješteni, a ponajmanje jer im je svima jako dobro i prekrasno. Nego su se vodeći sindikati pretvorili u birokratske kancelarije, čiji prezidiji vrlo lijepo žive od sindikalnog novca, da bi se za svoje članstvo nagodbenjački pogađali s moćnicima oko mrvica s kapitalističke trpeze.
A onda još o Prvom maju sebi drsko uzmu za pravo dijeliti packe i radnicima od kojih dobivaju svoje plaće, i društvu koje navodno ne titra s njihovim velevažnim progresivnim idejama. A jeli bi njihove sendviče na prvomajskim okupljanjima. Pa stvarno moraš biti debelog obraza da takve stvari suneš u lice ljudima koji te hrane i zbog kojih tvoja funkcija postoji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sever stvara dojam da radnicima cvate cvijeće. Stvarno moraš biti debelog obraza da tako nešto suneš u lice ljudima koji te hrane
Opet smo imali Prvi maj bez radničkih poruka
I nema interesa za radničke akcije, kako kaže Krešimir Sever? Možda stvarno kod mnogih i nema, ali ne zato što su radnici tupi i neosviješteni, a ponajmanje jer im je svima jako dobro i prekrasno. Nego su se vodeći sindikati pretvorili u birokratske kancelarije, čiji prezidiji vrlo lijepo žive od sindikalnog novca, da bi se za svoje članstvo nagodbenjački pogađali s moćnicima oko mrvica s kapitalističke trpeze
Tražeći da se njihove plaće ujednače na razini cijele države, sad pred Vladom prosvjeduju vatrogasci, koje predvodi njihov posebni sindikat. Zahtjev se čini realnim. Možda i dobiju što žele. Ali nakon što su se veliki sindikalni vođe neviđeno osramotili prije nekoliko dana, na Prvi maj, praznik rada i radništva, upravo su oni – sindikati – tema koja zahtijeva da se o njoj govori.
Naprosto se nije dalo slušati njihove čelnike kako objašnjavaju zbog čega ni ove godine nisu organizirali sindikalnu povorku ni u Zagrebu, ni bilo gdje drugo. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever izjavio je da u Hrvatskoj ”nema interesa za radničke akcije” pa su, eto, on i njegovi suradnici zaključili da prvomajske povorke nemaju smisla. Da bi se ljudi pojavili, mi smo, kaže, prijašnjih godina ”plaćali autobuse, sokove i sendviče”. To im se, kao što vidimo, više ne da. Zašto bi se bez veze trošili kad se, znači, dolazi zbog banalnih sendviča?
Svi su sretni i zadovoljni?
Tako smo opet imali Prvi maj bez radničkih poruka, bez izazivača sviju poslodavaca, bez kritičke sindikalne riječi i zapravo bez primisli da radnici u Hrvatskoj uopće imaju ikakav problem. I na temelju toga je stvoren opasno lažan dojam da radničkoj klasi u ovoj državi cvate cvijeće i da su svi sretni i zadovoljni uvjetima rada, uvažavanjem koje im se pokazuje i plaćama koje im sjedaju na račun. Ta alternativna istina, dakako, nije bazirana na činjenicama, ali Krešimir Sever i ostali izvrsno plaćeni zaštitnici radničkih interesa svejedno je podmeću kao jaje ptice kukavice.
U stvarnosti, dakle, kao što je već objavio Telegram, 428 tisuća radnika zarađuje za svoj rad manje od 857 eura. U staroj valuti to je oko 6464 kune. Milijun radnika zarađuje više, ovoliko njih manje. Kad se tima dodaju strani radnici koji rade na divljaka, a kojih su već puni građevina, ugostiteljstvo, turizam i trgovina, obrtništvo, kao i oni nevoljnici koji od gazde dobivaju nadnicu u džep i ne smiju ništa pitati, doći ćemo i do pola milijuna tih živih duša koje se mjesečno obogate s iznosima do maksimalno 857 eura ili 6464 kune, a često i s puno manje od toga.
Budući da je minimalna plaća od ove godine 840 eura, sve to skupa znači da ugrubo oko trećina zaposlenih u Hrvatskoj radi tu negdje za crkavicu koju je država poslodavcima postavila za donju crtu ispod koje se nikakav rad ne smije plaćati.
Sindikalisti su se zatvorili u kancelarije
Nikome ne treba objašnjavati kako u Hrvatskoj izgleda to blagostanje s četiri, pet ili 6464 kuna mjesečno, a pogotovo ako se imaju djeca, koja su za naše stranke i vlasti navodno najveće blago pod kapom nebeskom. Zato mladi radnici ostaju kod roditelja do četrdesete. Treba smoći za beznadno podstanarstvo ili za stan, a onda za opremu stana i za režije. Mora se jesti. Putovati do posla. Kupiti djetetu nešto za obući, dati mu novac za izlet i za slobodne aktivnosti. Pa odakle s tim parama? A svejedno ustaješ u šest da bi odradio najmanje osam sati i još često guliš neplaćene prekovremene koji se ne daju izbjeći jer šefovi kažu da se ”posao mora odraditi”.
I nema interesa za radničke akcije, kako kaže Krešimir Sever? Možda stvarno kod mnogih i nema, ali ne zato što su radnici tupi i neosviješteni, a ponajmanje jer im je svima jako dobro i prekrasno. Nego su se vodeći sindikati pretvorili u birokratske kancelarije, čiji prezidiji vrlo lijepo žive od sindikalnog novca, da bi se za svoje članstvo nagodbenjački pogađali s moćnicima oko mrvica s kapitalističke trpeze.
A onda još o Prvom maju sebi drsko uzmu za pravo dijeliti packe i radnicima od kojih dobivaju svoje plaće, i društvu koje navodno ne titra s njihovim velevažnim progresivnim idejama. A jeli bi njihove sendviče na prvomajskim okupljanjima. Pa stvarno moraš biti debelog obraza da takve stvari suneš u lice ljudima koji te hrane i zbog kojih tvoja funkcija postoji.