Činjenica pak da je HND nagradio Viktora Ivančića za životno djelo, koliko god to možda izgledalo preuranjeno, jer Viktor i dalje redovno piše, bilo novinske tekstove, bilo Robija K., bilo esejističke knjige, jeste nedvojbeno ispravna, ali i u širem društvenom smislu ekscesna odluka. O ispravnosti ću šire malo kasnije, ali o ekscesnosti je dovoljno za napomenuti to da Ivančić realno u Hrvatskoj ne bi imao gdje pisati i objavljivati da mu manjinski tjednik Novosti nije ponudio prostor. I to nakon što je dugo vremena primao plaću u Novom listu, bez da su mu tamo objavljivani tekstovi. Naravno, isključivo političkom odlukom.
Eksces HND-a u ovakvom društvu
Isto tako, bez obzira na to što je Ivančić u svakom pogledu ne samo Splićanin, nego i čovjek koji je ostavio jedan od najvećih utjecaja na splitsku novinarsku baštinu i ispisao te još uvijek ispisuje Robija K., lika koji je utjelovljenje Splita i gradskog mentaliteta jedan kroz jedan, već nekoliko desetljeća on realno u današnjem Splitu, splitskom novinarstvu i kulturnoj javnosti ne postoji.
I to opet nije slučajno, bez obzira na to što se ne radi o izravnoj političkoj odluci kao na primjeru Novog lista, ali se svakako radi o tome da ljudi koji imaju presudnu riječ u novinarstvu, na sveučilištu i u kulturi Splita, jako dobro čitaju znakove vremena. Uostalom, ne treba ići nigdje dalje od proslave 80. godišnjice Slobodne Dalmacije, novine kojoj je Feral kao prilog bio i ostao jedan od najbitnijih i dugoročno najvećih proizvoda, na koju Viktor Ivančić uopće nije pozvan.
Dakle, nagrada za životno djelo Ivančiću koji nije službeno otkazan, ali jeste nepisanim društvenim dogovorom gurnut na, iz mainstream pozicije, ekstremističku marginu, od strane HND-a jeste eksces u ovakvom društvu. U nekom pak drugačijem društvu to bi bila samorazumljiva prigodničarska vijest i ništa više od toga. Što me dovodi do ispravnosti ovakvog izbora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nasljeđe Feral Tribunea
Realno, među danas živim novinarima, a i ne samo među njima, od Viktora Ivančića nema većeg i važnijeg. I to ne samo za hrvatsko, nego i za regionalno, postjugoslavensko novinarstvo i scenu. Jer Feral Tribune, koliko god ovu vrstu regionalnog utjecaja mnogi ne priznavali i odbijali čuti, koji je s Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem pokrenuo 1. lipnja 1993. i zatim dugo godina, dok ga na toj funkciji nije zamijenila Heni Erceg, vodio kao glavni urednik, bio je uvjerljivo najutjecajniji, autorski i idejno najsnažniji te u svim zaraćenim državama, ma koliko skrajnut, ipak kultni i općepriznati i prepoznati medij.
A to da je netko u takvim okolnostima, u jednom ipak malom Splitu, pokrenuo nešto tako i onda uspio okupiti toliko bitnih autora i izgraditi kultni status te uopće doprijeti do publike u međusobno zaraćenim zemljama i društvima, još u vremenu puno prije široke upotrebe interneta, jeste čudo. Jedno od onih čuda koja se ne mogu dva puta ponoviti. S jedne strane zbog okolnosti koje više ne mogu biti iste, s druge zbog kreativnog i generacijskog susreta ključnih aktera koji je također neponovljiv te na koncu zbog nevjerojatne posvećenosti i rada koji su iza toga stajali. Uostalom, sve je o tome detaljno napisao Boris Pavelić u knjizi “Smijeh slobode”.
Najkvalitetniji dio baštine hrvatskog novinarstva
I da iza sebe ima samo tih 15 godina samostalnog Feral Tribunea, Ivančić bi zaslužio ovu nagradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali on uz to ima i Robija K., inovativnu novinarsku formu koja će ostati zauvijek, ima fantastične ratne reportaže u Slobodnoj Dalmaciji, ima činjenicu da je zbog novinarskog rada bio mobiliziran s jasnom naznakom da je mogao biti poslan na frontu, ima roman “Planinski zrak” koji je napisao po iskustvima te prisilne vojne obuke, ima već spomenutu cenzuru tekstova u suvremenoj Hrvatskoj, iz koje je izašla knjiga “Zašto ne pišem i drugi eseji”, ima činjenicu da su ga zbog novinarskog rada tužili i državno odvjetništvo Jugoslavije u ime Predsjednika Predsjedništva SFRJ Radovana Vlajkovića, ali i državno odvjetništvo Republike Hrvatske, u ime Franje Tuđmana, ima pozamašan vlastiti dosje Tuđmanovih tajnih službi koje su ga pratile i, na kraju, ima autorsku dosljednost koja nikad nije bila upitna. I činjenicu nevjerojatnog autorskog talenta te onu da je u svemu tome opstao desetljećima i još uvijek opstaje.
Znam da će sada svi oni koji ne mogu smisliti ni Viktora ni Feral ni njegove ideje i kompletno to nasljeđe kolutati očima, histerizirati u komentarima, proglašavati sve ovo što sam napisao neprijateljskim i bezvrijednim, ali činjenica koju neće moći promijeniti i koja će ostati zauvijek, jest da Viktor Ivančić jeste najkvalitetniji dio baštine hrvatskog novinarstva i da su gotovi nikakvi izgledi da to netko nadmaši.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Markovina: Znam da će sad svi koji ne mogu smisliti ni njega ni Feral kolutati očima, ali činjenica je - Ivančić je naš najveći novinar
On je najkvalitetniji dio baštine hrvatskog novinarstva i gotovo su nikakvi izgledi da to netko nadmaši
Dakle, nagrada za životno djelo Ivančiću koji nije službeno otkazan, ali jeste nepisanim društvenim dogovorom gurnut na, iz mainstream pozicije, ekstremističku marginu, od strane HND-a jeste eksces u ovakvom društvu. U nekom pak drugačijem društvu to bi bila samorazumljiva prigodničarska vijest i ništa više od toga
Nagrade koje je Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo ovog vikenda, povodom Dana slobode medija, jednako one godišnje, kao i životna, svjedoče o tome kako možda još uvijek ima nade da neke važne cehovske i društvene institucije prežive sustavno obesmišljavanje, preuzimanje ili pacificiranje bilo javnih, bilo strukovnih ili umjetničkih institucija. Dovoljno je, uostalom, da se na čelo takvih društava stave ljudi s činovničkim i oportunističkim mentalitetom da bi one postale trajno izgubljene kada govorimo o njihovom društvenom značaju i utjecaju.
S HND-om je, međutim, još odavno, a posebno posljednjih godina, otkad ga vodi Hrvoje Zovko, stvar bitno drugačija. Hrvatsko novinarsko društvo tako, ne samo što prepoznaje, bilo među nominiranima, bilo među nagrađenima, hrabre novinare koji već sada ispisuju povijest modernog novinarstva, nego i sustavno i principijelno reagira na bitne društvene događaje i pritiske na medije svih ovih godina. I to će društvo jednom trebati honorirati HND-u, ako se ikad stvori relativno pristojna država i društvo u cjelini.
Činjenica pak da je HND nagradio Viktora Ivančića za životno djelo, koliko god to možda izgledalo preuranjeno, jer Viktor i dalje redovno piše, bilo novinske tekstove, bilo Robija K., bilo esejističke knjige, jeste nedvojbeno ispravna, ali i u širem društvenom smislu ekscesna odluka. O ispravnosti ću šire malo kasnije, ali o ekscesnosti je dovoljno za napomenuti to da Ivančić realno u Hrvatskoj ne bi imao gdje pisati i objavljivati da mu manjinski tjednik Novosti nije ponudio prostor. I to nakon što je dugo vremena primao plaću u Novom listu, bez da su mu tamo objavljivani tekstovi. Naravno, isključivo političkom odlukom.
Eksces HND-a u ovakvom društvu
Isto tako, bez obzira na to što je Ivančić u svakom pogledu ne samo Splićanin, nego i čovjek koji je ostavio jedan od najvećih utjecaja na splitsku novinarsku baštinu i ispisao te još uvijek ispisuje Robija K., lika koji je utjelovljenje Splita i gradskog mentaliteta jedan kroz jedan, već nekoliko desetljeća on realno u današnjem Splitu, splitskom novinarstvu i kulturnoj javnosti ne postoji.
I to opet nije slučajno, bez obzira na to što se ne radi o izravnoj političkoj odluci kao na primjeru Novog lista, ali se svakako radi o tome da ljudi koji imaju presudnu riječ u novinarstvu, na sveučilištu i u kulturi Splita, jako dobro čitaju znakove vremena. Uostalom, ne treba ići nigdje dalje od proslave 80. godišnjice Slobodne Dalmacije, novine kojoj je Feral kao prilog bio i ostao jedan od najbitnijih i dugoročno najvećih proizvoda, na koju Viktor Ivančić uopće nije pozvan.
Dakle, nagrada za životno djelo Ivančiću koji nije službeno otkazan, ali jeste nepisanim društvenim dogovorom gurnut na, iz mainstream pozicije, ekstremističku marginu, od strane HND-a jeste eksces u ovakvom društvu. U nekom pak drugačijem društvu to bi bila samorazumljiva prigodničarska vijest i ništa više od toga. Što me dovodi do ispravnosti ovakvog izbora.
Nasljeđe Feral Tribunea
Realno, među danas živim novinarima, a i ne samo među njima, od Viktora Ivančića nema većeg i važnijeg. I to ne samo za hrvatsko, nego i za regionalno, postjugoslavensko novinarstvo i scenu. Jer Feral Tribune, koliko god ovu vrstu regionalnog utjecaja mnogi ne priznavali i odbijali čuti, koji je s Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem pokrenuo 1. lipnja 1993. i zatim dugo godina, dok ga na toj funkciji nije zamijenila Heni Erceg, vodio kao glavni urednik, bio je uvjerljivo najutjecajniji, autorski i idejno najsnažniji te u svim zaraćenim državama, ma koliko skrajnut, ipak kultni i općepriznati i prepoznati medij.
A to da je netko u takvim okolnostima, u jednom ipak malom Splitu, pokrenuo nešto tako i onda uspio okupiti toliko bitnih autora i izgraditi kultni status te uopće doprijeti do publike u međusobno zaraćenim zemljama i društvima, još u vremenu puno prije široke upotrebe interneta, jeste čudo. Jedno od onih čuda koja se ne mogu dva puta ponoviti. S jedne strane zbog okolnosti koje više ne mogu biti iste, s druge zbog kreativnog i generacijskog susreta ključnih aktera koji je također neponovljiv te na koncu zbog nevjerojatne posvećenosti i rada koji su iza toga stajali. Uostalom, sve je o tome detaljno napisao Boris Pavelić u knjizi “Smijeh slobode”.
Najkvalitetniji dio baštine hrvatskog novinarstva
I da iza sebe ima samo tih 15 godina samostalnog Feral Tribunea, Ivančić bi zaslužio ovu nagradu.
Ali on uz to ima i Robija K., inovativnu novinarsku formu koja će ostati zauvijek, ima fantastične ratne reportaže u Slobodnoj Dalmaciji, ima činjenicu da je zbog novinarskog rada bio mobiliziran s jasnom naznakom da je mogao biti poslan na frontu, ima roman “Planinski zrak” koji je napisao po iskustvima te prisilne vojne obuke, ima već spomenutu cenzuru tekstova u suvremenoj Hrvatskoj, iz koje je izašla knjiga “Zašto ne pišem i drugi eseji”, ima činjenicu da su ga zbog novinarskog rada tužili i državno odvjetništvo Jugoslavije u ime Predsjednika Predsjedništva SFRJ Radovana Vlajkovića, ali i državno odvjetništvo Republike Hrvatske, u ime Franje Tuđmana, ima pozamašan vlastiti dosje Tuđmanovih tajnih službi koje su ga pratile i, na kraju, ima autorsku dosljednost koja nikad nije bila upitna. I činjenicu nevjerojatnog autorskog talenta te onu da je u svemu tome opstao desetljećima i još uvijek opstaje.
Znam da će sada svi oni koji ne mogu smisliti ni Viktora ni Feral ni njegove ideje i kompletno to nasljeđe kolutati očima, histerizirati u komentarima, proglašavati sve ovo što sam napisao neprijateljskim i bezvrijednim, ali činjenica koju neće moći promijeniti i koja će ostati zauvijek, jest da Viktor Ivančić jeste najkvalitetniji dio baštine hrvatskog novinarstva i da su gotovi nikakvi izgledi da to netko nadmaši.